Hrvatski pjesnik i književni kritičar Marko Pogačar predstavio se podgoričkoj publici svojim stihovima, ali i kao učesnik kursa „Književnost i transformacije” u organizaciji Alternativne teatarske aktivne kompanije (ATAK). Poeziju je predstavio u Narodnoj biblioteci „Radosav Ljumović” uz pomoć pjesnikinje Dragane Tripković.
Ovaj Splićanin koji trenutno živi i radi u Beču nije se zbunio malim brojem posjetilaca u podgoričkoj biblioteci, relaksirajući početak predstavljanja čitanjem poezije i ističući da, suprotno uvriježenom mišljenju, pozicija pjesnika, danas u svijetu, i nije tako loša.
- Pjesnik u Evropi danas, mislim da to znači da se ne moramo pretjerano brinuti o nekim primarnim egzistencijalnim stvarima. Ali, ako govorimo o pjesnicima u Sudanu ili Nigeriji, mislim da je stvar puno komplikovanija, da ne ulazimo u priču o pjesnicima u zemljama u ratu. Mislim da je biti pjesnik u Evropi danas jedna prilično lagodna stvar, iako to ne znači da se od toga može dobro živjeti, da je to lagodna egzistencija. Ne bih lamentirao nad pozicijom pjesnika danas u Evropi jer je to ugodna pozicija čovjeka koji se ne mora brinuti za svoju glavu, tu i tamo ga pozovu da čita svoje pjesme, i još mu nešto za to i plate, mislim da je to sasvim u redu s obzirom na to kako je drugima – kazao je Pogačar unoseći i dozu ironije u obraćanje.
Kaže da ne treba romantički miješati poeziju i pjesnika, iako poezije nema bez pjesnika. No, nema je ni bez čitalaca. Jer, jedino u toj interakciji može se pričati o književnosti.
- Poezija je po svojoj prirodi izvan esencijalističkog značenja, gust tekst, tekst koji se opire čitanju, i koji je nažalost postao danas teško čitljiv za veliku većinu potencijalnih recepijenata. Jer, njihovo čitalačko iskustvo sve manje je spremno na takav tip teksta. Zašto je to tako ima više razloga, a prvenstveni su politički i socijalni – kaže Pogačar.
Pogačar kaže i da je po njemu „pjesma otvorena za svijet, svijet ulazi u nju sa svih strana, a pjesma je transformator pun otpornika toga svijeta koji se sa svih strana trudi da uđe u nju, a on radi jedan mali strujni krug od toga“.
Načelno, u doba opšte skribomanije, smatra da bi bilo poštenije i prema sebi i prema publici pisati manje. Ipak, dosad je stvorio i izdao devet knjiga, što je popriliča broj s obzirom na njegove godine. Ali, imao je potrebu da ih napiše i to je morao uraditi, „i naravno, napisaću sve knjige koje mislim da trebam napisati”, kaže Pogačar. Ipak, dodaje, ne voli da se iz jedne u drugu knjigu na bilo koji način ponavlja, „da se jedni isti glasovi prelivaju iz jedne u drugu knjigu”. Zato za njega odgovor na pitanje zašto pišeš nije nimalo mučno.
- Pišem jer to najviše želim raditi u životu. Zar može postojati neki drugi razlog da se baviš nečim tako besmislenim kao što je pisanje lirike u jednom dešavanju, u ovom svijetu. Ja se najbolje se osjećam dok to radim i zato to radim – kaže Pogačar.Ž.J.
)){kind=small}
